Country Living urednici odabiru svaki istaknuti proizvod. Ako kupite od veze, možda ćemo zaraditi proviziju. Više o nama.
Moje puno ime je Sara Kathryn, ali to mi nikada nije puno značilo. Nazvan sam po prabaki, crno bijelim licima koje sam vidio na fotografijama, ali čije priče nikad nisam čuo. Osim njihovih imena, nisam znao gotovo ništa o prabaki Sarah i prabaki Katie, čak ni odakle su oni.
Kad su mi kao djetetu dodijeljeni klasni projekti koji su zahtijevali da pratim svoje obiteljsko stablo, uvijek sam naletio na spoticanje. "Odakle smo?" Pitao sam bake i djedove majke.
Moj djed, veseli stomatolog koji je bio sklon mrzovoljnim šalama i bolo vezama, bio je karakteristično optimističan. Na ovo se pitanje, međutim, otvrdnuo: "Mi smo Židovi", odgovorio je. Svaki put.
"Ali djed", inzistirao sam, "to nije mjesto. Gdje se nalazimo iz?"
Unatoč mojim prosvjedima, nikada mi nije dao nijedan drugi odgovor. To je sve.
Ipak sam želio znati više o svojoj obiteljskoj povijesti i onim pričama koje su pripovijedali naši korijeni. Nikad nisam imao smisla da moji djedovi čuvaju tajne; Jednostavno sam zaključio da mi ne mogu reći o našoj obiteljskoj povijesti jer nisu znali.
Sa smrću mojih baka i djedica bojao sam se da će prilika za učenje naše povijesti biti zauvijek izgubljena - ali život ima smiješan način otkrivanja njegovih tajni upravo tamo kada su vam najpotrebnije.
Dok je prolazio kroz njihove stvari nakon sahrane moje bake, moj stric otkrio je zapanjujuće otkriće: U dosijeu starih dokumenata, pronašao je kopije rodnih listova mojih djedova i baka, koji su sadržavali puna imena njihovih roditelja - uključujući i djedove majka.
Svi smo znali da je prabaka Katie emigrirala odnekud iz bivšeg Sovjetskog Saveza, ali to je bilo svi znali smo. Govorila je ograničeno engleski jezik, a nitko, uključujući i moj djed, nije znao ni njezino djevojačko prezime. Ali ondje je na žutilom komadu papira koji je bio naguran u ladicu svih ovih godina njeno puno ime: Katie Roskin.
Zanimanje: kućanica
Mjesto rođenja: Rusija
Moja obitelj sjedila je zajedno u zadivljenoj tišini. Učenje prezimena bake Katie osjećalo se kao početni komad u slagalici za koju smo bili sigurni da je nikad nećemo riješiti. Fotografirao sam rodne listove i vratio se kući na Google, tražeći dobnu imigraciju zapisi koji bi mogli naznačiti kada su Katie i njen suprug Joe došli u ovu zemlju - ili, što je još važnije, tamo gdje su došao iz.
Nažalost, nisam imao sreće - ali ubrzo, u činu slučajnosti ili blagoslova, otkrila se još jedna tajna. Tjedan dana nakon smrti moje bake, udaljeni rođak obratio nam se kako bi rekao da prati rodoslovlje naše obitelji kao dio magistarskog rada.
Ovaj rođak preveo je pismo koje je 1935. napisala prabaki Katie; ono je dugo bilo u posjedu rođaka koji ga nije mogao pročitati. Prevedeno pismo otkrilo je mnogo detalja o Katieinu životu. Rekla nam je da je prije emigriranja prezime bilo Suraksi, a ne Roskin. Rekla nam je da je njezina majka Chana živjela u siromaštvu u malom poljskom gradu zvanom Knyszyn. Rekao nam je imena druge rodbine i otkrio da je prije rata Katiein brat emigrirao u Argentinu.
I iako to nije tako, implicitno su nam rekli da je i naša obitelj dijelila tragičnu povijest s kojom je toliko Židova može povezati: Chana i njezina cijela obitelj, osim Katie i njenog brata, pretpostavljaju se da su ubijeni u Holokaust.
Kasnija poruka ovog novootkrivenog rođaka potvrdila je da je nedavno razgovarao s Katieinim nećakom, 82 i žive u Buenos Airesu, koji su potvrdili da je ostatak obitelji bio među 2.000 ubijenih Židova u Knyszynu.
Kao američki Židov koji nije znao za svoje pretke, uvijek sam bio korak udaljen od holokausta. Poznavao sam bol i tugu što potječu od ljudi koji su im bili nekada meta genocida, i bez moje poznate obitelji, kroz suze sam prošao kroz Muzej holokausta moje oči. Ožaloštio sam one koji nikoga nisu ostavili da ih oplakuje. Međutim, ponekad sam osjećao krivicu za svoju tugu: tko sam ja da osjetim takvu tugu kad nemam osobne veze?
Sada znam. Moja je obitelj umrla i u holokaustu. Među tim bezimenim licima i onim neidentificiranim brojevima bili su moji stvarni rođaci, čiju krv nosim.
To me ne mijenja. Ostajem povezan sa svima ubijenim i nastavljam osjećati da sam i ja njihova obitelj. Imati individualiziranu povezanost s holokaustom ne čini me nekako židovskijim - ali ipak, osjećam se potpunijim poznavajući detalje povijesti moje obitelji, užasne iako one mogu biti. Sada, kad prolazim kroz Muzej holokausta ili gledam Schindlerova lista, Uvjerljivo znam da je i tamo umrlo moje tijelo i krv. Ova povijest nije samo teorijska; to je i osobno.
Otac mi je umro kad sam bio mlad, tako da nemam saznanja o njegovoj obiteljskoj povijesti; pa je učenje svega toga o obitelji moje majke zaista bilo jedini dio obiteljske povijesti koji sam ikad otkrio, zbog čega mi je to bilo mnogo važnije.
Vjerojatno nikad neću znati puno više o svojoj obitelji, ali ovi komadi su mi dovoljni. Moje ime mi nikada nije puno značilo - do sada. Nadam se da ću biti dostojan nositi imena svojih prabaka i raditi na njihovim krvnim slovima.
Povezane priče: • Mojoj mami je trebalo 50 godina da razgovara o svom iskustvu holokausta• Djed bi me upucao: Učenje o nacističkoj prošlosti obitelji• Kako je vlakna karta iz 1856. riješila najveću povijest moje obitelji